Liquid Transcendence i Apartment serije su fotografija osječke umjetnice Andree Knezović. Radovi su autoreferencijalni, a problematiziranjem vlastitog identiteta umjetnica propituje odnos okoline i pojedinca, te mehanizme samoreprezentacije i lacanovskog oka Drugoga, koje često funkcionira kao neželjeni korektiv vlastitom smislu i dojmu sebstva, budući da se značenje stvara uvijek u sredini tog feedbeck loopa, između odaslanog i primljenog, te ponovo primljenog i odaslanog, odnosno između akcije i reakcije. Pri tome, rad Andree Knezović sadrži kritičku oštricu, propitivački, gotovo provocirajući stav koji jasno afirmira prostor pojedinca, posebice žene koja ima svako pravo zauzeti poziciju izvan one društveno očekivane.

Serija Apartment direktno propituje “različite razine samoreprezentacije i njihovu autentičnost” kako u tekstu pojašnjenja rada navodi sama autorica. Fotografije prikazuju stambeni ambijent, očigledno ženski životni prostor, detalje poput kozmetike, cvijeća, ženske torbice, odjeće, hrane, dakle sve što čini svakodnevicu, a preklapa se sa jasno definiranim rodnim obilježjima. Malo manje očiti detalji su sex igračke (vibrator, dildo) koji predstavljaju društveno potiskivanje ženske seksualnosti, posebice ako ženski užitak ne podrazumijeva prisutnost muškarca, kako navodi autorica. Radom autorica dotiče problem percepcije identiteta žene u društvu, fotografskim prikazom naznačujući očekivane uloge, prezentirajući se unutar definirane uloge i istovremeno ju samom svjesnošću o tom činu prekoračujući. Manje vidljivi detalji funkcioniraju kao suptilana subverzija tradicionalnog shvaćanja žene, iskorak izvan ograničenja uloge, pravo na užitak.

Druga serija fotografija, Liquid Transcendence svojevrsni je rad u nastajanju. Autorica, s dozom ironije, umjesto turističkih fotografija sa putovanja donosi fotografije ceste i putova, uvijek sa dvostrukim mrljama od urina u centralnom dijelu kompozicije. Lokacija i datum, osim što su navedeni u nazivu fotografije, potpuno su nebitni, fotografirano mjesto lišeno je identiteta, no istovremeno predstavlja gotovo animalno obilježeni teritorij. Uriniranje je istovremeno čin vandalizma – u smislu povratka primarnim nagonima i čin otpuštanja, olakašanja. U ovom kontekstu, taj čin simbolizira iskorak izvan restriktivnog, društveno uvjetovanog, čin nesputanosti prirodnog impulsa ali i zanimljivo likovno riješenje.

Autorica je sudjelovala u nedavno otvorenoj izložbi Pičkin dim u Osijeku, a njezini radovi izuzetno su intrigantni u kontekstu rastuće represije i klerokonzervatizma. Tako osobno propitivanje i zagovaranje oslobođenja ženskog identiteta od konzervativno shvaćenih uloga možemo čitati kao ključ za otvaranje prostora slobode od patrijahalne opresije, prostora koji smo do nedavno barem djelomično prisvojile, a sada nam se ponovo oduzima.

Josipa Bubaš